Jozef Ka.

Sjedim na terasi i gledam u ovaj nepoznat grad u kojem živim od svog rođenja. Nebo je plavo i danas mi je trideseti rođendan. Sve što imam je moje tijelo, zdrav razum, stan i administrativna papirologija koja mi kao oficir stoji na leđima. Sunce obasjava ulice kojima prolaze ljudi o kojima se sve zna, dovoljan je samo pogled prema njima i odmah ti se tu, pred očima stvara profil ličnosti. Vjetar počinje jače da puše. Hvatam se za vazdušnu struju i dopuštam joj da me nosi tamo gdje se galebovi vole i gdje ruže mirišu jače… Ovo baš i nema smisla! Vraćam se u stvarnost i ispijam možda posljednju šolju kafe u svom životu.
Dva policajca ulaze u zgradu, vidio sam. Vraćam se u stan. Skroman je i čist. Prozračan i osvijetljen tako da se vidi svaki zločin počinjen u njemu. Ja ne vidim ništa, osim ona dva policajca od maloprije. Čudno su izgledali, pa mi je zato ta slika okupirala misli. Čujem lupkanje, kucanje… Kao da me neko traži. Otvaram vrata nevinosti kad ono dvojica od maloprije. Bez pitanja ulaze u moj stan i prisvajaju prostor sebi. Gledam nijemo, blijed sam. Podočnjaci su mi u nijansama plave, a zelene oči su mi prefarbane crvenom bojom. U crnom sam šorcu i bijeloj majici sa crnim prugama. Bos sam i imam osjećaj da mi je stan goli otok. Promaja mi redom daje pesnice. Prija mi i vraćam se. Policajci su se razdvojili i pažljivo promatraju moj stan. Nema ništa sumnjivo osim mene. Mrtav sam od sistema, gledam ih iako mi nisu tu. Optužuju me i odlaze. Upravo shvatam da je na mene bačena nevidljiva mreža i da sam isto tako vezan nevidljivim lancima od čijih bolova čovjek možda može da umre. Shvatam da se ponašam kao da mi policajci nisu ništa rekli. Stojim razapet između stvarnosti i želje umjesto da se pokrenem, da počnem tragati. Oblačim stare, crne hlače u nadi da će mi se iste danas obojati u vedriju boju. Izlazim iz zgrade tragajući za sudom kojeg prvi, a možda i posljednji put posjećujem. Stižem pred sud koji se po nipočemu ne razlikuje od ostalih zgrada u gradu. Unutra me grli labirint prepun kabineta i spratova. Tragam, lutam, tražim. Udaram besmislene misli tragajući za onima koje bi me odvele do zločina. U sudu su svi kao moje prve misli. Besmisleni, besposleni, ljuti. Niko mi ne pomaže, pa ni glavni sudija koji je moju optužnicu tražio u sivilu stare sveske. Plašim se i odlazim u crkvu, tačnije kod Boga. Međutim, ni On mi ne pomaže. Rekao mi je samo da mi je duša satkana od bisera nevinosti. Otišao sam kod slikara, ni u slikama ništa. Noć je već, sam sam na ulici, svira muzika smrti. Dok se otimam za svaki sekund života samoću mi ubijaju policajci ili ko zna šta su, te me odvode. Na majdenu smo. Sa kamenjem govorim o emocijama. Šuma je oko nas. Među zvijezdama vidim krvav trag sudbine. Udaraju me maljem po glavi. Glava mi puca. Srce mi puca. Ubijaju me. Ubijaju me samo zato što sam slobodan na način o kojem mogu samo da sanjaju. Umirem. Umirem sretan jer nisam jedan od njih. Odlazim. U vječnost odlazim, sam na krilima svoje krvi.