A da stavimo glavu u veš mašinu?

Već nekoliko dana, zarobljeni smo u sopstvene kuće. Ja nemam svoju kuću, tako da tu zarobljenost nisam prihvatao, niti sam htio da me se tiče, ali sam se ipak, zbog cjelokupne situacije i zbog ljudi sa kojima živim odlučio na provođenje samodiscipline.

Nalazim se u kući mog oca. U selu kojeg volim, okružen prizorima koji mi pripadaju više nego drugi. Sve što mi se dešava unazad dvije godine, posmatram kroz podsmijeh. Prošla su već dva jutra otkako sam se probudio prije zemljotresa, a taj me, umjesto sa kreveta, bacio u čudo. Prvo sam pomislio da nešto nije u redu sa mojim tijelom. Mislio sam kako doživljavam napad.  Ni sam ne znam čega. Posmatrao sam butine, pa stopala, međutim, kada sam se okrenuo prema polici sa knjigama (valjda jer bih volio umrijeti posmatrajući složenost na koju sam najviše imao uticaja) uvidjeh da nije do tijela, već do zemlje, koja je danima, sve ono što nije bila. Protresao je i srce. 

Mene više ništa ne iznenađuje. Prečesto glumim da sam iznenađen jer gluma i laganje pomažu da sakrijem ravnodušnost koju osjećam prema ljudima i stvarima oko sebe. Čini mi se, spreman sam na sve. Nemam šta da izgubim. Dovoljno sam puta u ove dvadeset i dvije godine života (iz)gubio. I, neka se zna, nemam neprijatelje. Ne vjerujem da ih imam. Pristao sam na igru sa samim sobom. 

Jučer sam otišao u wc, pripalio cigaretu i u ogledalu posmatrao kako uvlačim i izbacujem dim. U wc-u je bilo tek malo dnevnog svjetla. Svjetlo sam, ono na mobitelu, upalio kada sam sjeo na wc školjku kako bih u mirnom položaju dovršio pušenje cigarete. Posmatrao sam odsjaj bubnja veš mašine. Pomislio sam kako bih, kada bi trebalo da ubijem nekoga, prvo odrezao ruku žrtvi, stavio je u bubanj, upalio mašinu i dopustio joj da posmatra taj mučni prizor. Da zna šta će se desiti sa glavom. Takve su mi misli ponekad.  Zbog toga i mnogih drugih stvari znam reći da sam sam svoj (najveći) strah.

A. me, nakon što sam ovu priču podijelio s njim, upitao čiju bih to glavu stavio u veš mašinu. Rekao mi je da se ne trebam mučiti oko toga što bi nečiju glavu stavio u veš mašinu. I to je ljudski, kaže. Nismo mi baš tako divna bića. I, da, to ne znači da bismo ni on ni ja, bez obzira što znamo čije bismo glave stavili u veš mašine, to i uradili. 

Odbio sam da ne razmišljam o tome detaljnije. Jasno sam vidio kako voda ulazi kroz usta, nos i uši. Kako lice mijenja svoj oblik. Zapamtio sam boju očiju, oblike obraza, usana, trepavica i obrva. Zapamtio sam i način na koji se razvlače usne. Zapamtio sam i svaki oblik frizure. Dovoljno sam puta viđao tu glavu da sve ovo uspijem. I da je nisam vidio dovoljno puta, vjerujem da bih upamtio. U veš mašini je ta glava jednako lijepa kao i sad, dok je na ramenima. Dok je dovoljno daleko i dovoljno blizu. Svjetlo ne bih upalio. Stisnuo bih pauzu, glavu izvadio iz mašine i ljubio je. Ljubio i plakao. Izdahnuo bih u petoj minuti ljubljenja. 

Krenuo sam pisati priču i onda je naišla policija. Ne znam gdje sam stao. Šta je bila posljednja rečenica ili koju sam riječ zapisao posljednju. Poslali su mi poruku da dolazi policija, drugari koji žive bliže gradu nego ja. Vjerovatno zbog toga što znaju da je pisanje ovdje vrsta zločina, bez obzira što smo okruženi prizorima koji nam pripadaju više nego drugi. Nisam se obazirao na dojavu. U fokusu je bila priča. Djetinjstvo, sloboda, preispitivanje, prihvatanje, bunt, otpor, porodica, društvo, sve ovo sad, ljubav, glava i balans. O tim sam stvarima pisao. Istovremeno slatka i gorka proza života jednog dvadesetdvogodišnjaka. 

Ono što je interesantno sa ovom pričom jeste da je to prva priča koju sam napisao u odsustvu straha od čitanja. A. mi je međuostalom, rekao da je sve ono što mi je neugodno odličan materijal za pisanje. Takvo pisanje može biti transformativno. Toliko sam puta pisao, a nikada se u potpunosti predao unutarnjim neugodnostima koji korodiraju dušu i srce. Napisao sam i negdje na internetu objavio mnogo, ali nedovoljno da bi ljudi ipak znali dovoljno o meni. Ispisao sam i negdje u kuću mog oca ostavio toliko rokovnika da bi oni koji ih čitaju saznali mnogo više o meni nego što znaju, ali ipak bi znali nedovoljno. Ovo sada je bilo drugačije i ja sam napokon bio spreman. 

Zbog snijega koji bez prestanka pada već nekoliko sati, rotaciju sam uočio prije negoli sam čuo zvuk automobila. Policijski je sat i ja, sasvim nevino biće, mekanih, neispucalih ruku, sasvim gorkih, prljavih, čudnih i maštovitih misli, pišem priču na ulici mog odrastanja dok mi vjetar, poput brusnog papira, struže ono nevaljalo sa srca. 

Prisjetio sam se ipak. Možda nisam najbolji čovjek na svijetu, ali, volio bih da (ti) to budem. Tako je glasila jedna od rečenica u priči koju su nezadovoljni policajci istrgali na komadiće i mene, nevaljalog, nekakvim čudnim, nedovoljno mutiranim i nimalo oštrim glasom upitali: Kuća ili psihijatrija? Piši u kući, a ne ovdje, na sred ceste. 

U bolnicu ne mogu. Pisat ću gdje ja hoću. 

Šta glumiš ti mali? 

Ništa. Pisat ću uvijek gdje ja hoću. 

Odoh u kuću. Kući mogu. U kuću mog oca uvijek mogu, kažem im. 

A sutra mogu biti još spremniji, pomislio sam ostavljajući iza sebe pustoš ulice. Zapravo, nikada neće biti pusto, dok je kuća u kojima smo ispisivali svoje prve priče i postojanja onih koji su nam pomogli u svemu tome. U svemu ovome. Danas mogu biti još spremniji. Posebno nakon onoga što mi je A. rekao o ovom slučaju. Da budem svoj najveći strah, da ti budem najveći užitak i da znaš nedovoljno o meni, kao i ja o tebi, ali ipak dovoljno da poslušamo šta sve imamo jedno drugom da kažemo. I ne, nikad ti neću glavu staviti u veš mašinu. Ne želim da te zarobim. Ili da ipak oboje stavimo glave u veš mašinu i operemo sa sebe sve ono što nismo prihvatili, što smo prećutali, slagali i nikada nismo napravili, a želimo, a htjeli smo?

 

 

 

Naslovna: Tomas Krecicki, Pralka

 

 

Ti si prva žena sa kojom sam doživio smrt pisca

rekla si, umro je bekim
nije mu bilo lako ali je živio
rekao sam ti, meni je sve čudno
nije da me boli ili da se osjećam loše
samo to, sve mi je čudno.
nakon termina nogometa, smrt.
jednom sam krenuo iz škole i saznao
da je umrla majka mog oca. u bašti.
nakon ubiranja plodova, smrt. nakon škole, smrt.
za to sam oduvijek znao. smrt je sveprisutna. navikneš se.
rekao sam ti, umro je jedan od najhrabrijih
među onima koji pokušavaju u svemu ovome.
jedan od najhrabrijih među nama.
potvrdila si i onda otišla na terasu da zapališ. za bekima.
i ja sam učinio isto. podijelio sam s tobom neke detalje.
rekla si, jebote, kao da nije realno.
to si rekla prvi put otkako te poznajem.
nemam šta bar tome da se čudim.
rekao sam ti da ponekad, kad dublje udahnem,
imam osjećaj kao da me miris života
ovog na meni, u meni i oko mene, nosi negdje drugo.
rekla si, volim te. i to si rekla prvi put otkako te poznajem.
mogao sam da osjetim miris tih riječi. nosio me negdje drugo.
volim i ja tebe, rekao sam ti želeći zaboraviti te riječi,
i dodavši da sam razmišljao o tome kako bih volio
da se mirno učahurim. rekla si, ne moramo ništa da krijemo
i otišla da praviš kolač sa marmeladom i čokoladom.

Tabla životnog šaha i njene figure

To nisu bile tek tako izgovorene riječi. Njih nije upućivao kako bi nešto izbjegao. Ovog puta, znao je to, svaki takav potez imat će smisla. Veće je doživljaje pronašao u malenom prostoru. Veću kvalitetu života. Sve mu je dostupno. Slika o veličini svijeta odavno je postala drugačija. Neke njegove dijelove međuostalom ni ne želi otkriti. O tome mu se sada ne misli, a ni ne piše. Besmisleno mu je udaljavati se i riječima i mislima. “Kupi šah. Šah.” Tako je zapisao prije nekoliko dana u razmacima. Dvanaestog i trinaestog maja. Napominje se zapisujući stvari na papire u bojama. Reda ih na desnoj strani radnog stola. Lijepi ih pet centimetara iznad visine laptopa, sve kako bi ga uvijek napominjale na svoju važnost. Shvatio je da mora zapisati drugačije: “Kupi šah kada budeš osjećao da se možeš zbližiti sa figurama. I onim s kim se odlučiš igrati. Ne igraj ga sa svakim i nabavi ga pažljivo. Neka svaki potez ima smisla.” Matirao je samoga sebe skinuvši ona ranija dva papira. Znao je, to nisu bile tek tako ni odstranjene, niti zapisane riječi.  Tabla životnog šaha i njene figure sada su shvatile šta znači sve što je zapisao.

fotografija: petalier (tumblr)

O SNOVIMA KOJI NISU SAMO MOJI

Svjetiljke kad se ugase
I one u ljudima
Niko kad me ne vidi
Niko kad me ne čuje
Kad iz sebe iščupam sve strahove
Život i tad nastavlja da se odvija.
Krećem da bivam tvojim snovima
Pošto kažeš kako misliš da ništa ne sanjaš.
Pred taj san bih da sam ogroman i siguran grad.
Da je to grad u kojem se niko ne plaši zaljubljivanja.
Pred taj san bih da živiš u tom gradu.
Da sam rijeka u tom gradu
I da se ljeti kupaš u toj rijeci.
Pred taj san bih da ideš do mojih prljavih želja.
Da ti pod butine donesem toplinu daha.
Da ti toplinom obuhvatim cijelo tijelo.
Pred taj san bih da je hlad srca tvoga veći od hlada mog omiljenog drveta u selu.
Da sam hlad srca tvoga. Otkucaj. Čekanje. Žudnja.
Pred taj san ne brojim želje. Njih brojim u samom snu.
Ostvarujem ih. Zbog tebe.
Sanjam za tebe. Zbog sebe.
Bivam i prostirem se svake noći.
Koliko mogu, a mogu mnogo.
I onda mi dođe jutro i kaže gotovo je.
Ne, kažem ja. Četrnaest ostvarenih snova.
Snova koji nisu samo moji, a bit će ih još.

moj lijepi život

Posljednjih dana nisam uživao baš mnogo. Skoro pa nikako. Tako sam se dogovorio sa sobom. Da ne uživam, već da pokušam živjeti onako kako mislim da trebam. Nisam učio o onome što me baš i ne zanima, ali sam učio mnogo. Čitao sam o životu, umjetnosti, prijateljstvu, porodici, religijama, matematici, profitu i gradovima u kojima bih možda trebao da živim. Izlazio sam napolje. Šetnje su mi bile kratke, većinom do kafana. Pušio sam, pio sam, lutao sam mislima nesigurnim i potpuno lelujavim koracima. Osjećao sam svemir pod nogama. Prijao mi je sjaj zvijezda. Prijalo mi je to stanje, da mi se u glavi vrti sve osim srca. Bilo mi je okej. Kući sam većinom dolazio prije ponoći. Tuširao sam se zamišljeno. Nisam pjevao, ali sam slušao muziku. Poslije tuširanja sam odlazio na spavanje, ali nisam mogao da zaspem. Ostajao sam budan sve do zvuka alarma, mislio sam na osobu kojoj inače uputim posljednje “laku noć.” Ponekad sam znao da razgovaram sa Bogom i da mu kažem sve. Nije odgovarao, ćutao je i vjerovatno je imao planove, kao što ih ima i sada.

Nisam uživao, skoro pa nikako. To sam izmislio. Mislio sam da je tako, dok zapravo nisam shvatio da je svaki moj dan čist, profinjen, mekan i nježan hedonizam prepun ćutanja kao najiskrenijeg dijaloga između Boga, osoba koje mnogo volim i mene samoga.

Novo jutro. Probudio sam se odmoran i naspavan. Poželio sam dobro jutro, osobi kojoj na isti način želim i laku noć. Fotografisao sam igru sunca na zidu u kojeg najviše gledam od svih zidova u koje gledam uopće. Taj čin, ples, simfoniju renesanse našeg ćutanja, tu igru sam zamislio kao zagrljaj poslije nježno, a hrabro izgovorenog “dobro jutro.” Bilo mi je bolje. Pogledao sam se u ogledalo, posmatrao sam zelena polja svojih očiju i vidio sam crvene makove. Živjeli su ludi i pijani. Smetali su mi, iako su bili predivni.  Rekao sam da ih danas moram počupati zajedno s korijenjem i da ih dugo ne želim vidjeti. Nisu ništa rekli, ali su me poslije boljele ruke od silnog čupanja.

10:30h
Trebam da idem šetati, ali ipak odlučim da se izležavam. Tako je bilo naredna tri sata. I onda odem u grad. Nisam se motao ulicama, nisam posmatrao ljude, lišće i nebo, već sam, kao nikad, sigurno i s jasnim ciljem otišao u prodavnicu odjeće i kupio sebi nove hlače. Crne, duboke hlače. Malo užeg kroja. Nisam omršavio, niti sam se udebljao. Broj je bio potpuno isti, kao kada sam posljednji put kupovao hlače. Odlučih da ih prvi put obučem kada budem išao tamo negdje, gdje uskoro treba da idem. S tom odlukom i s vrećicom u ruci, prije svih životnih putovanja, odem na most i sa mosta bacim svu tugu koju sam nosio posljednjih mjesec dana u sebi. Zagrlim daljinu, i pogledam ispred sebe, a prizor potpuno isti kao jutros dok sam žmireći slušao Ninu Simone kako izvodi “Feeling good.”

19:36h
Kraj je dana.
Imam devetnaest godina. Dobar sam sebi. A vjerovatno i ljudima oko mene, jer nisam nikoga čuo da je rekao kako nisam dobar, iako to ne mora ništa da znači.
Ništa me ne boli. Grlim daljinu i ćutim. Volio bih da napolju pada kiša.

Još sutra mogu ovako, a od ponedjeljka opet onako, s pokušajima da živim kako mislim da trebam. Jer, najljepše je živjeti po svome, baš onako kako samo ti misliš da treba.

smrt, rađanje i jedna riječ.

Sinoć je umro neko meni jako važan. Ali, iskreno, ja tu smrt posmatram kao rezultat svih njegovih prijašnjih životnih umiranja. Umirao je taj tip više puta, bio je dobar i human, brinuo se o svemu i svima, znao je da boluje za druge. Znao je sve i svašta. Umirao je više puta. Prvi put u osnovnoj školi kroz prve četvorke. Kroz neprihvaćenost i čudne poglede mase. U tišini njegovog kruga, koji je kao i on isplivao iz bljutave vode. Umirao je i u srednjoj školi, kroz jedinice, kroz gubljenja u hodnicima. U kabinetima znanja i kabinetima praznine. Kroz majčin znoj na individualnom razgovoru s razrednicom, jer je maturant i jer ima dvadeset neopravdanih. I nije trebao to da radi. Umirao je na prvim slikama koje je oživljavao svojom apstraktnom dušom. Bio je dobar. Umro je sinoć. Nema ga više. Ta njegova sinoćnja smrt je rezultat svih njegovih životnih umiranja. Umirao je džentlmenski. U zagrljajima zatvorenosti i zagrljajima slobode. Slamao se i slamali su ga. Lomio se i lomili su ga. Utapao se u vlastitim suzama kao mlad, izgubljen srndać u hladnoj rijeci. Umro je zabrinut, oštećen, lud, a jako voljen.

Ustao sam jutros jako rano, prije sunca. Ćutao sam i posmatrao stvari oko sebe. Pustio sam muziku, pa sam onda posmatrao svjetove u sebi. Jedna djevojka mi je napisala da je preumorna i izgubljena. Da je izgubila sebe i da, gdje god da odem ne smijem da se izgubim. Jer, to nije isto kao kad izgubimo pasoš ili novčanik. Jednom kad izgubimo sebe, ne može nam pomoći ni policija, ni ambasada, ni država, niti svijet. Potražnja za sobom je put bez kraja, rekla mi je kroz tišinu i bol. Posmatrao sam njene usne. I te riječi sam posmatrao, kao da ništa više neću moći da vidim. Sve mi je izgledalo kao posljednji red oproštajnog pisma. Zaustavila se na jednom uskom prolazu svoga traganja i počela je da plače. I ništa. Ćutao sam i nastavio čitati, te riječi, to pismo. Pismo posljednjeg reda.
Napisala je još ovako: “U svojoj zemlji čudesa nisam više Alisa. Nisam ni Sofija, to sam bila u Gimnaziji. Pero mi je davno ispalo iz ruke. Moram da idem sada. Kompleksni brojevi igraju bitnu ulogu kod harmonijskih oscilacija. Ostaj mi dobro, pjesniče. Neka ti pero nikad ne ispadne iz ruke.”

Sunce se nije pojavilo. Magla nije bila gusta.  Na ulici nije bilo nikoga osim mog pogleda.
Pismo posljednjeg reda mi je reklo baš sve. Nikad ne smijem dozvoliti da se izgubim, i ono još važnije, nikada ne smijem dozvoliti da mi pero ispadne iz ruke.

Ustao sam jako rano, prije sunca koje se nije pojavilo, slušao sam muziku, a kasnije i pročitao jednu od važnijih poruka u mom životu. Upalio sam lampu, pogledao se u ogledalo i oživio kao neko nov, nimalo zabrinut, skoro pa isti. Spremio sam se tako živ, nov, sretan.. U ruci sam imao pero, pod nogama put. Bio sam u šumi. Tamo mi je jedan meni jako važan čovjek rekao ovako: “Svako ima svoju priču, i ta priča ne mora da se poklapa sa tvojom.”
I iz toga sam sve razumio, posebno to da sam danas dobio dvije najvažnije poruke u životu. Na nevidljivom papiru, pisanim slovima napisah “OLIOKU”. To je trebalo da objasni sve između mene i tog meni baš važnog čovjeka. To je objašnjavalo sve.

Ostatak vremena sam bio najsretniji na svijetu, takav sam i ostao.

pogled sa balkona snova

Nisam se nikome javio, niti sam imao vremena za bilo kakvo javljanje, za bilo kakav znak, trag..

Našao sam se u stoljećima skrivenom selu. Prizor nije nalikovao životu. Bilo je to ono što sam imao priliku svaki dan samo na trenutak da vidim i osjetim. Pozorište! Igra sunca. Predivna omamljenost pojavljivanja i nestajanja bešumne svjetlosti. Jedinstvena pozornica, samo moja. Sjene i tišina. Vatromet, kroz guste grane, jedva vidljivih krila. Smirujuće plavo nebo. Nježni bijeli oblaci.

Posmatrao sam vlastite korake. Prešao sam most. Bio sam odjeven u svilu. Bio sam šaren, i kao da na sebi nisam imao ništa. Pred očima mi se najednom pojavio dvorac uronjen u jezero tišine. Samo moj.
Stao sam promatrati.. Oko mene su stojali ljudi, kao figure nepomično, rukom pomični.
To su bile sluge. Nijemo su me posmatrali, kao kralja, a to sam i bio.
Za mene je živjelo cijelo selo. Za mene i zbog mene sve ovo.

U dvorcu sam imao devet sluga koji su me posvuda slijedili. Koraci su mi bili sigurni, ali sam se ipak kretao lukavom sporošću. Imao sam svoj svijet, koračao sam njime. Išao sam da jedem i mogao sam da jedem šta god poželim. Jeo sam sam, u ogromnoj prostoriji prepunoj slika.
Imao sam tišinu i samoću pored svih tih silnih ljudi. Znao sam da sviram Mozarta.
Bio sam kralj koji bi navečer uživao u polumračnoj prostoriji hladnog, kamenog poda.
Čitao sam poeziju tu. Obavljao sam obred kupanja. Uživao sam u uljanoj vodi i mekim rukama što dodiruju moja leđa. Mogao sam da vladam nad situacijom, ali nisam.

Sljedećeg jutra sam opet, plašeći se visine, most prešao zagledan u svoje korake. Vratio sam se na ulaz. Odlučio sam da izađem. Dijete u meni je pobijedilo kralja.
Bog mi je rekao: „NIČEGA SE NE MORAŠ BOJATI!“
Ćutao sam.

Žena koja radi u biblioteci je rekla da iz mene izdiše umjetnost, a da je svaki moj udisaj umjerenost, i rekla je da zna nešto, ali ću ja to ionako jednom sam na vlastitoj koži da osjetim. Nasmiješio sam se, bio sam skroman, poželio sam joj ugodan vikend i možda sam znao na šta ona to misli.
Otvorio sam vrata biblioteke. Odlučio sam da idem kući. U ruksaku sam imao bogatstvo.
Bio sam najbogatiji čovjek u gradu, skromno odjeven, sa ruksakom na leđima.
Hodao sam. Osvajao sam ulice laganim koracima koji nisu poznavali umor.
U autobusu je bilo čudnih pogleda i još čudnije muzike. Zaspao sam, probudio se najsretniji na svijetu sa svojim jedvačekanjima o gradu bezuvjete ljubavi i zagrljaju umjetnosti ćutanja i razumijevanja.

Došao sam kući.
Posmatrao sam nebo kroz teleidoskop.
Nastavio sam biti najsretniji.

Trenuci.

Jučer sam nakon jako dugog vremena napokon dobio priliku da budem sam u gradu u kojem me niko ne poznaje. Uživao sam, ćutao sam, posmatrao sam svijet oko sebe, mislio sam, zamišljao sam scene koje su možda bolje od najboljih scena u filmovima zlatnih nagrada, ali su one ostale samo moje i svakako da nikada neće osjetiti bilo kakve nagrade.
Taj jučerašnji dan i to svo vrijeme koje sam proveo sam sa sobom ću podijeliti na dva trenutka.

Trenutke ću označiti sa narednim brojevima jedan i dva!

1. 
Ako bih trebao da razgovaram s nekim ovog trenutka to bi definitivno bio Ivan Tokin. Rekao bih mu ovako: Ivane, ovo što si napravio sa sobom, to što si se dogovorio da više ne lažeš i da uvijek kad možeš da budeš tu, budeš; to ti je, brate moj rođeni, najbolji potez ikad. Odnosno, to ti je najbolji potez posljednjih dana. Ne mogu reći ikad, imao si ti sjajnih poteza.

Odgovor ne bih očekivao, ali sam siguran da bi došao poslije jednominutnog ćutanja.
I glasio bi ovako: “Mora se, Mehmede. Mora se..”

Onda bih ti još rekao ovako: Da, baš. Mora se, i priznajem ti da mi je to “moranje” postala jedna od najdivnijih stvari koje sam mogao da naučim od tebe. Kroz moranje sam shvatio smisao ljubavi i samog života. Shvatio sam zašto služi prijateljstvo, i zašto nam najbolji prijatelji dozvoljavaju da budemo potpuno slobodni, a pritom se ne ljute i ne uzdišu kada pogriješimo. Kada sasvim slučajno, nenamjerno pogriješimo. Ili samo mislim da sam shvatio. Ne znam, ali znam šta moram.

2.
Sunčam se, slušam muziku i pokušavam da iz pjesama Ivana Tokina otkrijem sve skrivene poruke. Otkrijem par stvari, prestajem čitati, pa sada slušam muziku, upijam sunčevu toplinu, posmatram  ljude i razmišljam. Leptir mi sleti na ožiljak lijeve ruke, s ruke na šaku, sa šake na palac. Prestajem slušati muziku. Gasim sve, osim motora koji mi dozvoljava da osjetim više i bolje. Živio je taj leptir tu triedesetak sekundi, pa se preselio na stopalo. Vjerovatno nije htio da me posmatra iz takve blizine. Onda sam počeo osjećati mrave koji su nježno prisvajali moje tijelo, ali sam se prepustio svemu. Posebno svim tim malim svemirskim bićima nježnosti prema kojima nemamo puno razloga da ih uklonimo sa našeg tijela ili ubijemo, osim što nam smetaju. Meni nisu smetali, i rekao sam sebi da mi nikada više ne smiju smetati. Sve su mogli. Motor je odlično radio.

Napisao sam ovako,
možda najboljem prijatelju, osobi koja me poznaje bolje od sviju:Mislim na tebe
I posmatram nebo
Koje je danas čisto plavo
Tiho i bez oblaka

To ne znači da te ne mogu pronaći
I da te nema, naprotiv
Tu si
U svakoj si igri sunca i već odavno
rođenog zelenila oko mene
U najmirnijem si djelu moje duše
Ćutiš i možda se grlimo
Kao dva brata rođena
Kao dva nevidljiva oblaka
Kao sunce i mjesec,
ako su se ikad zagrlili
A jesu,
Grlili smo se.

I ovako sam napisao,
jednoj djevojci koja me razumije:

Mogao bih da sjedim
pod ovim vrelim suncem
kraj tebe
cio dan
i ne bih se umorio
i ne bih se osjećao loše
naprotiv
oživio bih
možda bih se ponovo rodio
i postao novi ja
novi pisac
novog stila
i bio bih tvoj
taj cio dan
i mogli bismo sjediti
ćutati i voljeti se
tako svoji
pod našim vrelim suncem
sami i sretni
jednom
za cio dan
vječno.

Poslije sam igrao odbojku.

Upoznao sam desetak ljudi.
Shvatio sam da svako živi svoje živote i da nikoga ne bismo trebali osuđivati zbog samog načina življenja. Taj neko vjerovatno uživa u tom svom načinu življenja, i to je najbitnije – da uživa. I svi trebamo živjeti svoj način.Otišao sam na jezero i tamo me niko nije čekao, niti sam ja nekog čekao.
Nisam mrzio i nisam osuđivao. Bio sam najčistija i najfinija verzija sebe. Bio sam ono što bismo trebali da budemo uvijek. Bio sam dobar. Razgovarao sam s Bogom, mislio sam na sve ljude koje poznajem, volio sam sve ljude na svijetu i napisao sam pjesmu. Uživao sam u refleksiji drveća koje je puno toga vidjelo. Možda čak i više od mene.

Uživao sam u ćutanju vlastitog srca, vidio sam jesen prije sviju.

Danas je novi dan. Trenuci su iza mene. Skoro je tri iza podne.
Jeo sam dva puta i oprao sam zube tri puta. Sanjao sam malenog, plavog sebe. Možda sam bio Mali princ. Tražio sam u sanovniku šta sve to znači i tačno je sve što je tamo pisalo, iako ja ne vjerujem u takve stvari. Jutros sam se dugo posmatrao u ogledalu i možda sam plakao. Jednoj mojoj divnoj osobi je u posjet stigao jedan divni maleni, plavi dječak.
I ona je možda plakala.

Idem dalje. Može svašta da se desi.

 

7.5.2016

Kada bih trebao da napišem nešto
nakon mjesec dana provedenih u svijetu bez crne hemijske
koja mi je prije stalno bila pri ruci,
pisao bih o životu i smrti,
o nadanju i čekanju,
pisao bih o pokretima ruke,
o zalascima sunca u meni

Pisao bih,
o sjeckanju povrća na smeđoj dasci,
o roštilju i zajedništvu,
o srednjoj školi i prolaznosti

Pisao bih o jednoj osobi,
koja mi je u život ušla 1.9.2012.
i o drugoj,
koja mi je u život ušla,
negdje u decembru 2015.

Pisao bih o knjizi koju sam dobio,
28.4.2016.
i o osobi koja je poslala tu knjigu

Kada bih trebao da pišem,
pisao bih o ljudima koji sjede kraj rijeke,
o šetnji parkom dok pada kiša,
o poljupcima i zagrljajima

Pisao bih o ljubavi
I o bosim stopalima,
kao i o srcu koje je otvoreno ka svemu.

Kada bih trebao da pišem,
ne bih pisao na papiru crnom hemijskom,
već na najvećem zidu svijeta,
šarenim sprejevima i krupnim slovima,
da se vidi i da svima bude jasno.

2.1.2016.

Stojim sam. Pada snijeg. Umotan sam u ogroman šal, nemam kapu ni rukavice.  Gledam.

Staklena terasa. Zatvorena je, nema dima. Niko ne puši. Imaju cigarete, ali ne puše. Gledaju. Jedan dječak sam stoji na parkingu trgovačkog centra. Krene, napravi par koraka, oklizne se i padne. Pogleda oko sebe, nema nikoga. Nije zaplakao, ustao je i ušao unutra. Sigurno je otišao na sprat da kroz tu staklenu terasu ispunjenu svježim zrakom posmatra, ne znajući da ga gore već svi poznaju. Tri psa se igraju kraj ulične lampe. Jedan se glavom zabije u stub te lampe i ništa, nastavljaju se igrati dalje. Sretni su ti psi. Sjećam se da sam jednom htio biti pas, baš zbog te sreće koju imaju u sebi. Baš zbog te sreće za čije buđenje je potrebno malo. Zbog sreće koja je stalno budna.

Na ovom mjestu sam stajao i prošle godine. Isto sam bio u ogromnom šalu, imao sam kapu, nisam imao rukavice, ali to nije važno, to tad nije bilo važno. Ona je bila tu i bilo mi je toplo. To što je ona bila tu je jedino i bilo važno i sad je to jedino važno. Ona je bila tu, sad nije.

Ovako je bilo tad: Nas dvoje, stojimo na tom mjestu, ćutimo, gledamo se, poljubim je i onda me ona uhvati za ruku i tiho mi kaže:”Tvoje su ruke uvijek tople. Tvoje je srce uvijek toplo. Ti si uvijek živ. Ti ćeš biti biti uvijek živ, živ i kad umreš. Mehmede, podsjećaš me na tatu. Mehmede… Nevjerovatan si. Ti ćeš biti živ i kad umreš. Razumiješ li me?”

– Razumijem.
odgovorim joj glasno; toliko glasno da sam u tom trenutku pomislio da je cijeli svijet čuo da mi je jasno.

Pada snijeg. Zatvaram oči. Boli me.
Razumiješ li?